Mićunović je važio za dio elite čije se ime ne izgovara olako, pisali su crnogorski mediji prije nekoliko godina kada je Mićunović priveden.

Od trenutka kada su krenule priče o tome da je Crna Gora “švercerska Meka”, ime ovog Nikšićanina je u podgoričkim i regionalnim medijima pominjalo zajedno sa Milom i Acom Đukanovićem, Veselinom Barovićem, Ratkom Kneževićem, Stankom Subotićem…

Ime Brana Mićunovića je prvi put u medije dospjelo kada je 1983. godine u Njemačkoj ubijen Stjepan Đureković, bivši direktor marketinga hrvatske Ine, a za čije ubistvo su mnogo godina kasnije na doživotne robije u Njemačkoj osuđeni bivši pripadnici jugoslovenske tajne policije Josip Perković i Zdravko Mustač.

Mićunović, zvanično, nije pripadao nijednoj političkoj partiji, što ne znači da je bio politički pasivan.

U jesen 1992. godine, prenijeli su tada mediji, nije mu se dopala ideja da Vojislav Šešelj u Nikšiću održi stranački skup, pa ga je sa svojom družinom čekao na prilazu gradu.

Miting radikala nije održan.

Deset godina kasnije, 2002. godine, Šešelj ga je optužio za umiješanost u kriminal i ubistva Gorana Žugića, savjetnika crnogorskog predsjednika za bezbjednost.

Šešelj je, kako su prenijeli mediji, tada rekao da je Mićunović toliko moćan da je “pravi predsjednik Crne Gore”, koji “drži u šaci” i samog Mila Đukanovića.

Mićunović je, prema pisanju medija, u vrijeme NATO bombardovanja štitio tadašnjeg lidera DS-a Zorana Đinđića, koji je to vrijeme proveo u Crnoj Gori.

Inače, kada god su mediji pokušavali da objasne mrežu organizovanog kriminala koja drma Balkanom i šire, gotovo u svakom tekstu Brano Mićunović je bio na prvom mjestu, predstavljajući ga kao čovjeka od kojeg sve zavisi, kao i da ima i svoju vojsku.

Sam Mićunović je u rijetkim izjavama sebe predstavljao kao “žestokog momka” sa asfalta koji se početkom devedesetih vratio u otadžbinu u namjeri da pomogne ostvarivanju nacionalnih interesa. Do tada je na po zapadnim metropolama branio elitu od kako je govorio “albanske i druge mafije”.

Bio je pripadnik elitne 63. padobranske brigade nekadašnje JNA i student ekonomije u Novom Sadu.

Prije dvadesetak godina bio je optužen za dvostruko ubistvo u Podgorici, proveo je neko vrijeme u zatvoru u Spužu, ali je oslobođen zbog nedostatka dokaza.

Iako se predstavljao kao “Titov pionir”, Mićunović je bio aktivan u projektu osamostaljivanja Crne Gore.

Njegovi prijatelji su bili pripadnici raznih paravojnih jedinica u bivšoj Jugoslaviji Đorđe Božović Giška, koji je poginuo još 1991. godine kod Gospića, Željko Ražnatović Arkan, Ratko Đokić, Dugi Lainović, Ćenta, pa Branislav Bata Šaranović, koji je prije par godina stradao u uličnom obračunu.

U davnašnjem intervjuu podgoričkoj “Reviji D”, majka pokojnog Giške, Milena, označila je Mićunovića kao jedinog pravog prijatelja porodice, koji joj se uvijek našao pri ruci, ali je naglasila da joj je jasno zašto on ne dolazi više u Srbiju.

“Ovde bi ga odmah ubili, ne smije da dođe. Ima mnogo teških priča o njemu, ali on ljudima mnogo pomaže i mnoge želi da zaštiti”, rekla je Milena.

O Mićunovićevoj pomoći FK Sutjeska pisala je i beogradska štampa svojevremeno.

Tom klubu je pomogao da uđe u elitno takmičenje u doba SR Jugoslavije, pa je dugo važio za predsjednika i vlasnika tog kluba, a on sam je rekao da tu ničega nije bilo nego da je samo izgubio novac.

Tvrdio je da je humanitarac, koji u Crnoj Gori zbrinjava izbjegle.

Mediji su ga u tom periodu nazivali “neformalnim kraljem srpsko-crnogorskog fudbala” i da kontroliše sve tokove novca u fudbalu bilo kroz klubove, bilo kroz Savez.

Povezivan je i sa Zvezdanom Terzićem, nekadašnjim direktorom OFK “Beograda” i prvim predsjednikom FS Srbije, a sada Crvne zvezde, što su obojica više puta potvrdili.

Prije toga Mićunović se bavio ugostiteljstvom i imao je brojne klubove i kockarnice na crnogorskom primorju, kroz koje su prošli mnogi lokalni političari i preduzetnici.

Imao je pekaru, piceriju, kazina u hotelu “Crna Gora” u Podgorici i u “Maestralu” u Pržnom, a njegova je bila i nekada najveća diskoteka na Balkanu – budvanski “Trokadero”.

Viđao se s pokojnim predsjednikom SRJ i Srbije Slobodanom Milošević i bio prijatelj sa nizom političara iz tog vremena, koje je, kako je govorio, čak uzimao u zaštitu od Miloševića.

U medijsko-operativnoj istrazi protiv “Šarićevog narkoklana” došlo se i do imena Mićunovića, ali ništa više od toga.

O Mićunoviću se posljednji put najviše pisalo 2017. kada je oženio sina Đorđa, a na luksuznoj svadbi su među mnogobrojnim zvanicama bili i pripadnici srpskog “džet-seta”