Gdje god me život odveo, na pitanje ko sam i odakle dolazim, odgovor je uvijek bio isti: ponosan sam Hercegovac, iz prelijepog Trebinja. Nosio sam to ime visoko, sa dičnim osmijehom koji samo pravi Hercegovac razumije. Kada bih rekao “Hercegovina”, ljudi su uvijek reagovali s poštovanjem i divljenjem, jer taj pojam budi slike kršnih, ponositih momaka, nepokolebljivih u svojoj hrabrosti.
Hrabrost je bila u krvi Hercegovaca odvajkada – od Nevesinjske puške do bezbrojnih buna protiv tuđina. Mi smo narod koji nikad nije htio da ćuti pred nepravdom ili da trpi neprijatelja.
Ali, nešto se promijenilo. Danas, sa gorčinom u srcu, moram priznati da nismo više onakvi kakvi smo nekad bili. Sada, kada me pitaju odakle sam, odgovorim tiše, poniznije. Da, iz Trebinja i Hercegovine – ali bez onog istog ponosa.
Cijelog života divio sam se našim junacima, četnicima, vojskovođama koji su bili sinonim za hrabrost i čast. Ali danas, po prvi put, osjećam sram. Sram me je što sam Srbin, što sam Hercegovac.
Vi, koji se zovete Hercegovcima, licemjerno učite svoju djecu da budu čestiti i pošteni, dok glasate za neznalice i bezočne ljude, a ignorišete istinski kvalitetne kandidate.
Duša me boli što moram živjeti među sebičnim ljudima. Previše volim ovu srpsku zemlju da bih je napustio, ali sa svakim danom sve više osjećam tugu zbog onoga što smo postali.
Izvor: Trebinje 24
