Grad sunca je rodno mjesto njegovih roditelja Milke i Vase, zbog čega je obnovio i djedovinu.
U selu još uvijek živi njegova rodbina, među njima i rođak Radivoje Bodiroga.
„O, dobar dan, dobri ljudi. Kako ste? Kako se živi u Srbiji? Kod nas je sve isto. Živimo da nam neko dođe, da popričamo, popijemo koju rakiju. Ajde, uđite da popijete koju hercegovačku – ljubazno je rekao Radivoje.
Na pitanje o Dejanu vremeni rođak je imao spreman odgovor.
„Nije ti on dugo bio ovdje. Nema za šta. Ovdje je krš i kamen. Jeste lijepo da se naspava, mir i tišina, ali nema drugog života. Dejan je uspješan poslovni čovjek, neće ti on ovdje. Ali napravio je kuću. Iz Ljubinja je donesen kamen. Godinu dana se to pravilo. Savršeno, nema šta, lijepo za vidjeti. Tu mu je rođak Rade, on sve održava, čuva i pazi. Dobri ljudi. Mi smo svi ovdje i rod i pomoz Bog – priča iz srca vremešni čovjek.
Radivoje se rado prisjetio Dejana dok je bio dijete.
„Eno, ispred kuće je čatrnja. Iz nje ti je on pio vodu. Strina mu izvadi ladne i on se napije. Bio je lijepo dijete, najljepše od svih nas. Druželjubiv, veseljak, a valjda takav mu je i otac. Ljudina. Dobri su to ljudi, dobra porodica, majka mu prava žena, domaćica. Šta da kažem, bilo je ovdje mnogo porodica. Sada je knjiga spala na dva slova. Doduše, na tri, ima tu iznad mene i komšija Lazo, eto i on održava domaćinstvo. Možda će Dejan kad ode u penziju ovdje da se vrati. Vidjećemo – kaže Radivoje.
On se proslavljenog sportiste sjeća po dobrom.
Iako je Bodiroga rođen u Zrenjaninu, tokom raspusta je sa ocem provodio vrijeme upravo u trebinjskim brdima.
Sa djedom i babom je čuvao stoku, igrao se sa kućnim ljubimcima i trčao po livadi. Po tome ga pamte i mještani iz okolnih sela.
Bodiroga od korone nije dolazio, a mnogi jedva čekaju da ga vide.
Problem je put koji nedostaje, inače bi, kažu oni, češće navraćao.