Naslovna Hercegovina Dan Republike – sjajan rad trebinjskog gimnazijalca

Dan Republike – sjajan rad trebinjskog gimnazijalca

0

Da ova napaćena zemlja, uprkos svemu ima svijetu budućnost jer na mladima svijet ostaje, govori i pismo koje sam dobio od učenika trebinjske Gimnazije Jovan Dučić, a povodom Dana Republike. Pismo ovog trebinjskog gimnacijalca je mnogo dublje, smislenije i ozbiljnije, ima jaču poruku od mnogih patehtičnih govora koje ćemo čuti danas od mnogih „mudrih glava“ i prenosim ga integralno, u cjelosti.bo

Dan Republike

Republika Srpska je jedan od dva entiteta u Bosni i Hercegovini. Nastala je 9. januara 1992. godine. Ovaj dan, deveti januar, je Dan naše Republike. Ona je tvorevina srpskoga naroda, koga sve manje i manje ima.
Svake godine se slavi njeno stvaranje, koje je velikom broju ljudi predstavljalo životni cilj. Za njen nastanak nije se žalilo poginuti. Republika Srpska je trebalo da predstavlja slobodu i sigurnu budućnost za sve nove generacije.
Glavno pitanje koje se neprestano nameće, gura i ponavlja jeste sljedeće:“Šta to mi slavimo, koga mi veličamo?“

Kada se pažljivo zamislimo, sagledamo okolnosti , shvatimo da svi oni koji slave nisu u pravu. Ponekada mi se čini da su glavni razlog slavlju javne kuhinje za odrasle, ali i za bebe. Da li mi slavimo borce koji su uložili ili svoj život, ili veliki dio svog života u stvaranje Republike Srpske?

Moj đed je borac prve kategorije, u ratu je proveo 49 mjeseci i 7 dana, a u zoni borbenih dejstava 46 mjeseci i 20 dana od čega je 8 van trebinjskog ratišta po potrebi Vojske Republike Srpske. Boračku penziju, koju je ostvario 2000. godine, na neki zakonu nepoznat način oduzela mu je vlast, pa je umjesto nje počeo primati penziju stečenu nakon 40 godina penzionog staža. Svi učesnici Otadžbinskog rata su kažnjeni penzijom umanjenom od 10% do 28%, zbog neuplaćenih doprinosa tokom učešća u ratu. Kao utjehu dali su mu borački dodatak koji je 2020. godine povećan za 3 feninga, odnosno, da se preciznije izrazim, za jedan mjesec proveden u zoni borbenih dejstava umjesto 1.65 km počeo je dobijati 1.68 km.

Čini mi se, kada bi taj borački doživio neku vrstu još „ozbiljnijeg“ povećanja, poštar ne bi bio u stanju da ga donese sam. Da li se mi divimo tome što naši zdravstveni radnici odlaze u penziju, iako im čak 3 godine radnog staža nisu uplaćene? Ili nam je možda drago to što je umjesto ovog medicinskog osoblja, za članove sanitetskog bataljona upisano nemedicinsko osoblje.

Mislim da je još jedan razlog za slavlje to što minimalna plata iznosi 540 maraka, taman za iznos potrošačke korpe jedne četveročlane porodice koja iznosi preko 2000 KM. Mi izgleda slavimo to što naša Republika poprima obilježja filmova poznatog režisera Živka Nikolića. I kod nas, kao i kod njega, ima mnogo vlasti podobnih ljudi koji predstavljaju pokretne kamere, koje iz prikrajka snimaju zvuk i pokret, ali i misli.
Nažalost slavi se i to što na veoma važnim funkcijama, u veoma važnim institucijama, glavnu ulogu predstavljaju ljudi koji su u mom okruženju opisivani, u najmanju ruku, kao likovi iz crtanih filmova.

Šta je to dočekao naš narod, da ga vode ljudi koji su se za vrijeme stvaranja Republike Srpske krili u trezorima i podrumima, tamo negdje daleko od opasnosti. Nažalost takvi najviše srbuju i stavljaju trobojku na krov kuće svake godine, a neki su toliko daleko otišli , da su ovaj simbol Repulike stavljali na džoger.

Mislim da je krajnje vrijeme da se zapitamo, gdje smo mi to danas, da li su prethodne generacije ovako zamišljale našu budućnost? Da li je moguće da je na ulicu iz alternativnog smještaja istjeran dobrovoljac, borac prve kategorije, zajedno sa ženom i troje djece od kojih je jedno bilo beba? Da li su se oni zalagali za to da djeca boraca samohranih roditelja budu nezaposlena jer nisu stranački obilježena?
Siguran sam da niko nikada, ni u snu nije mogao sasniti, da će doći vrijeme da đedovi, bake i roditelji govore unučadima i đeci da idu u inostranstvo, da u njihovoj zemlji više nema mjesta za njih.

Povrh svega toga došli smo u situaciju da nam oni koji nas vode, to jeste oni koji su nekada pobjegli, svaki dan sve češće i češće govore da nismo u pravu, i da ne treba da vjerujemo svojim sopstvenim očima i ušima. Znate, ipak mi nismo u pravu kada kažemo da nas liječe ljudi koji za to nisu „kopenentni“ , da su nam gradonačelnici mašin-bravari , a direktori gimnazija ljudi koji su na sumnjiv način završili i mašinsku tehničku školu.

Nismo u pravu ni kada kažemo da su nam popečitelji, odnosno ministri, policajci. Ipak, nikada ne smijemo zaboraviti na to da je snaga u narodu, i da, iako su sve vlasti od 1995. pa sve do ovog 9. januara 2022. bile slične, ili u nekom pogledu potpuno iste, ne smijemo posustati. Našu budućnost vrijednu slavlja možemo urediti samo mi sami, i to je potrebno uraditi što prije.

Završiću jednim prepoznatljivim citatom :
„Neka bude što biti ne može, neka bude borba neprestana do konačne pobjede!“.

S ljubavlju i poštovanjem prema Republici Srpskoj i srpskome narodu,

ŠDSD

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име