Naslovna Hercegovina Mesari – selo koje je nekada bilo grad: JOŠ ŽIVI ĐEDOVA KUĆA

Mesari – selo koje je nekada bilo grad: JOŠ ŽIVI ĐEDOVA KUĆA

0

„Mesari su selo sveštenika, heroja, političara, privrednika i doktora nauka. Na 18. kilometru od Trebinja, na magistralnom putu za Ljubinje je tabla sa imenom Mesari. Skrenete tuda i 300 metara dalje je čatrnja Dragićevica. Tu je, po predanju, živio domaćin Dragić i imao dva sina. Jedan je bio kovač a drugi držao stoku. Posvađaše se i otac im reče da idu po 500 m od kuće. Ovaj što je bio kovač ode prema istoku i selo po njemu dobije ime Kovačina. Drugi otjera stoku prema zapadu i tako nastadoše Mesari…“

Ovim riječima priču o svom zavičaju započinje Simo Popović, koji se u Mesarima rodio 1943. godine. Dočekao nas je u porodičnoj kući staroj 112 godina, u kojoj su se i prije njega rađale i stasavale generacije Popovića. Na ognjištu svojih predaka, ali i potomaka, kojih, kako nam ponosno reče, ima mnogo.

Dok sjedimo u čarobnom vrtu od vinove loze sa pogledom na beskrajno prostranstvo pejzaža obraslog šumom i vidikom koji gotovo spaja nebo i zemlju, Simo nam pripovijeda sve što o svom selu zna. A zna mnogo. Od priča protkanih istorijskim činjenicama do onih koje graniče sa legendom. Svaka upečatljiva i precizna da vas tako lako odvuče u neko davno vrijeme, kada je na ovom mjestu sve vrvilo od života.

„U mene se otac rodio u gradu a ja na selu jer su Mesari nekada bili grad i zvali su se Mala – Velika vrata. Pričalo se da je car Dušan obilazeći Hercegovinu i Bosnu došao u Dubrovnik i odatle u taj grad, zvani danas selo Mesari, prenoćio ovdje, obišao vojsku, a onda krenuo u Ljubomir da upali đedu i babi svijeću“.

Simo ispred porodične kuće izgrađene prije 112 godina.JPG (461 KB)

Simo ispred rodne kuće izgrađene prije 112 godina

U vrijeme kada su Mesari bili grad, kako nam objašnjava, da bi grad opstao i funkcionisao morao je imati vodu. Tako je izgrađena čatrnja od 365 kubika ili 365 hiljada litara vode, što je dovoljno da vode ima tokom cijele godine.

„Da bi se grad snabdio, čatrnja je napravljena da dnevno troši 1.000 litara vode. To je ogroman bunar, izgrađen u vrijeme Austrougarske. Pored nje imamo još dvije, jedna je ulazak a druga izlazak iz sela. Prije čatrnje išlo se na rijeku po vodu i to je bio najveći problem, ali se ipak opstajalo ovdje. Živjelo se najviše od poljoprivrede, sadio se duvan, stoka se prodavala da bi se preživjelo, a bile velike porodice. Mi smo imali i volove i konje, krave, koze, ovce. Drugo, veoma važno za ovo selo je i naša crkva. Da bi grad imao značaj morao je imati svoju crkvu, koja je izgrađena sa tri prateća objekta. Njeni ostaci se nalaze 50 metara od ulaska u selo ispod puta“.

U središtu nekada srednjovijekovnog grada, a odavno već sela Mesari, prije nekoliko godina, podsjeća Simo, otkrivene su zidine te stare bogomolje.

„Dolazili su arheolozi i utvrdili da oko crkve nema groblja, već samo zidine nekadašnjeg veoma starog naselja i očuvana časna kamena trpeza. Imamo i crkvu na Ilijinom brdu, posvećenu Svetom proroku Iliji. Napravljena je 1494. godine, sa tri oltara. Mislim da takve nema u BiH“.

Mesari 1.jpg (330 KB)

I baš nasuprot kamenih zidina stare bogomolje i samog sela, na brdu kao svetioniku ovog kraja uzdiže se Crkva Sv. Ilije, 2008. godine uvrštena u nacionalni spomenik BiH. Spada među najstarije građevine Hercegovine i smatra se da je prvobitno sagrađena u periodu od 9. do 11. vijeka. Smještena na vrhu Ilijinog brda, sa grobljem u porti hrama, pogled na nju seže iz svake kuće u Mesarima. Simbolično, što i jeste, ako se zna da se u njoj i danas održava služba i svakog 2. avgusta sveta liturgija, kojoj prisustvuju mještani Mesara i okolnih sela.

Iz Mesara su Đurovići, Vukovići, Spasojevići, Mijovići, Kneževići, Popovići i ne tako davno, u vrijeme djetinjstva našeg sagovornika ovdje je živjelo 160 stanovnika u 28 porodica. Danas, pored Sima i njegove supruge Jelene, živi jedan komšija, a četiri porodice dolaze vikendom. Selo opustjelo, mada, kako Simo vjeruje, ima potencijal da oživi. Sve je više, ističe, interesovanja mnogih da dođu, kako među potomcima svojih predaka, tako i onih koje put slučajno ovamo nanese.

________________________

OPISANO I U UDŽBENIKU
„Osim što su prvo bili grad, Mesari su bili i opština pa tek onda selo. I sada kada odete da pitate za neko zemljište, kažete KO Mesari. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije, od 1941. do 1949. godine imali smo telefon da bi partizanski odred mogao imati vezu. Partizani su pjevali pjesmu ‘Oj Mesari mala Moskva u tebi je naša vojska’. Do 1985. godine, dok se nije osnovala MZ Podbrđe, bili smo i izborna jedinica Mesari. Koliki je značaj selo imalo, govori i podatak da se našlo u udžbeniku iz poznavanja Prirode i društva za 4. razred osnovne škole iz 1985. godine. Naši mještani su i put napravili početkom prošlog vijeka. Svi su skočili, projektovali, gradili. Toliko je ovdje imalo snage, omladine, života!“

IMG.jpg (381 KB)

Izgradnja puta u Mesarima, tridesetih godina prošlog vijeka – mještani sa banom Petrom Ivaniševićem

________________________

I upravo prvi susret sa kamenim kućama ukrašenim kapijama mahom plave, poneke i žute boje, stazama i puteljcima, guvnom sa koga se pruža pogled od koga zastaje dah, čine potpuno nestvaran ambijent. Tišina i mir, uz zvuk ptica i povremeni galop još kojeg konja, čudesno melodiraju, stvarajući sa netaknutom prirodom, u savremenom načinu života, opuštajući ritam za um i dušu.

„U ovoj kući sam se rodio, u školu išao u Dobromane, svaki dan pješke. Imao sam 17 godina kad sam počeo da radim u Trebinju, dobio i stan u gradu preko posla, ali sam stalno dolazio ovamo, održavao imanje i čim sam otišao u penziju, ima već 18 godina živim ovdje i predivno mi je. Mi Popovići i oni u Ljubinju došli smo iz Crne Gore. Vučemo porijeklo od porodice Marka Miljanova. Ti prvi Popovići u Mesare su došli pješke. Jedan se spustio ovdje a drugi u Ljubinje. Istu slavu slavimo, Svetog Đorđa“, kaže ovaj, vječiti stanovnik sela Mesari, koji je i pored 43 godine rada u Trebinju, u preduzeću „Hercegovina putevi“ zauvijek ostao vjeran mjestu svojih korijena.

A kako i ne bi, kada o svom zavičaju zna svaku pojedinost. Pamti mnoge koji su svijetom pronijeli najbolji glas o ovom malom i ušuškanom selu, nadomak Trebinja, sa početka magistralnog puta kroz Popovo Polje.

Mesari 2.jpg (474 KB)

„Rekoh da su Mesari selo popova. Imali smo tri popa, naše mještane koji su služili i zbog kojih je ovdje dugo trajala mesarska parohija. Kad sam rekao heroji, i to je tačno. Teško se živjelo ovdje. Bilo je nekad 160 čeljadi pa su morali trbuhom za ljebom ići po bijelom svijetu. Iz ovog sela je otišlo oko 15 djevojaka i momaka u Ameriku za vrijeme stare Jugoslavije, a među njima i moja dva strica, Simo i Obren. Kad je izbio Prvi svjetski rat i trebalo da se probija Solunski front, Srbija je tražila dobrovoljce. Odazvao se moj stric Obren. Tri puta je ranjen. Dobio je zlatnu značku Miloša Obilića za hrabrost koja se nije lako dobijala i zemlju u Vojvodini. Imali smo i političare. Kad je počeo Drugi svjetski rat u Mesarima je stacioniran partizanski odred da organizuje ljude na Ustanak protiv fašizma i skoro su se svi odazvali. Neki su kasnije bili postavljeni i na visoke funkcije u BiH“.

Ne zaboravlja Simo ni ugledne privrednike ni doktore nauka koji su, kako nam s ponosom kaže, odavde ponijeli čast i poštenje, a svuda ostavili pečat svog djela i hercegovačkog imena.

„Kad sam rekao privrednici imali smo među Vitkovićima uglednog trgovca u Dubrovniku i jednog u skupštini Petrovaradina, današnjeg Novog Sada, koji je imao dva sina. Jedan je u Rusiji bio visoki oficir, a drugi ostao u Novom Sadu gdje i sada postoje ulice po njemu nazvane. Moja porodica Popovića imala je četiri, pet kuća u Mesarima. Nekoliko momaka su u Banjaluci išli kod zanatlija da uče. Među njima i Lazo Popović, bratić mog đeda. U Banjaluci je čitava ulica bila od njegovih radnji i zvala se ulica Laza Popovića. Ovo selo, malo ali brojno, jako sa 160 stanovnika, dalo je i pet doktora nauka: Čedo Mijović dr prava, Ilija Popović dr poljoprivrede, njegova kćerka Maja Popović, takođe dr poljoprivrede, Jovo Knežević prof. dr medicine i Dragan Popović dr tehničkih nauka. Za jedan mali grad to je veliko a kamoli za jedno selo!“

Kuća u čijem dvorištu razgovaramo sagrađena je 1910. godine, a kako nam Simo priča, gradio ju je njegov otac sa braćom.

„Bila je ovdje prvo kuća sa jednom prostorijom. Tako su se tada sve i pravile. Moj otac i stričevi počeli su da je proširuju prije Prvog svjetskog rata, a poslije je stric Obren pravio kuću na sprat, po američkom sistemu, kako je vidio dok je bio u Americi. Prije su mali prozori bili, a on je napravio velike, hodnik, sobe, kuhinju i ovo je ovdje jedina kuća građena tako u to vrijeme. Dok je moj otac rastao, u ovoj kući živjelo je njih puno, šestoro djece i roditelji. Prije 20 godina ovdje je bilo desetoro čeljadi, najbrojniji smo bili i sve je bilo kako treba“.

ODMOR ZA DUŠU
„Uz sve teškoće ovdje se živjelo složno. Jesu se Mesari raselili i svugdje nas ima, u Americi, Vojvodini, Srbiji, na Kosovu i Metohiji, u Bosni, ali se vraćaju ljudi na đedovinu, prađedovinu iz Australije, Beograda, Trebinja, hoće da renoviraju. Nešto im odgovara ovdje. Da su riješeni imovinski odnosi bilo bi izgrađeno dosta vikendica i obnovljeno mnogo više kuća. Imamo struju i vodu, nismo ni od grada daleko i može se lijepo živjeti. Ovo je prava vazdušna banja! Odlično podneblje, klima blaga, zdrav zrak, priroda, šuma, pa to su pluća! Ovdje se duša odmori“.

Na porodičnom imanju starom više od jednog vijeka u selu prepunom istorije, tradicije i dobrih ljudi, Simo Popović zasluženo uživa svakog dana. A kako i ne bi kada je dočekao i šestu generaciju svoje loze. I baš kao nekada prije, opet ima punu kuću.

„Moj djed je ponikao ovdje, onda otac, ja, moja djeca, unučad i praunučad. Šest generacija već i opet mi je puna kuća! Ko ima slogu u kući, taj ima zdravlje i sve ostalo. Kaže se sloge, luka i ljeba. Ostvario sam što nisam mislio baš zbog sloge, zbog dobre supruge, pametne, koja mi je vazda bila za leđima, poguravala me i davala mi planove. Žena je sve u životu, meni moja glavni oslonac! Pored djece i unučadi dočekao sam i četvoro praunučadi! Kola vozim, sve stižem, sadim krompir, luk, salatu, raštan, imam vina, pršuta, rakije, a najvažnije, puno srce! A sve ti dolazi iz srca i tada svega imaš. Časno i pošteno sam zaradio penziju. I sada ljudi pitaju za mene i to me uvijek obraduje“, reče nam, prepun mudrosti i starinskih, iskonskih vrijednosti koje čovjeka, čovjekom i čine.

Mesari 3.jpg (418 KB)

Sve što nam je ispričao, Simo je upamtio kao dijete, išavši sa ocem po sijelima. Priče urezane u sjećanju, koje, zahvaljujući odličnom pamćenju, rado prenosi svima znatiželjnim saznanja kako je nekada tekao život među Građanima i Zagrađanima, mještanima Mesara koji se tako nazivaju prema tome gdje su im kuće, da li unutar zidina ili izvan njih.

I dok napuštamo ovu, svojevrsnu arheološku riznicu, ne možemo da se ne zapitamo šta još među ostacima zidina kamenih kuća, za koje se ne zna koliko su stare, ostavljamo za sobom. Preostaje nam da sebi stvorimo tu viševjekovnu živopisnu sliku i da vjerujemo da će Mesari, kao i mnoga druga hercegovačka sela, ponovo oživjeti, kad već sa sobom tako predano čuvaju trag vremena koje nema zaborav.

(Radio Trebinje)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име