Naslovna Hercegovina Vožnja sa Hercegovcem po Beogradu

Vožnja sa Hercegovcem po Beogradu

0
Izvor: Foto:

Usljed tolikog broja automobila i vozača, gužvi i zastoja, kilometar nigdje nije tako dug kao u Beogradu. Ravno 20 godina vozim po Beogradu i nije mi jasno kako ja o ovome nisam pisao ranije. Temi kojoj se svakodnevno posvećujem i s kojom živim. O vožnji po Beogradu. Jednoj posebnoj pojavi koju treba doživjeti i preživjeti da bi uopšte bio u stanju da pišeš o njoj. Jednom posebnom fenomenu koji daje za pravo svim mogućim karakterima, temperamentima i crtama ličnosti da dođu do izražaja i svim tim svojim šarenilom oslikaju beogradsku kaldrmu. Na kraju svakog dana, mada u Beogradu dan i nema svoga kraja, ta slika ne liči ni na šta i očima se ne može pogledati.

Zašto? Pa zato što je to slika na kojoj obavezno dominira crna boja, a preovlađuju motivi raznih saobraćajnih i moralnih prekršaja. Ukrašena je sijasetom psovki, prijekih pogleda, svađa, kletvi, prijetnji, tuča… Uokvirena je brojnim udesima, policijom, povrijeđenima, a nažalost često i poginulima. Izlaže se svakog dana u raznim crnim hronikama i rubrikama beogradskih i srpskih medija. Sve u svemu jedna veoma ružna slika čije nastajanje gotovo obavezno počinje uz zvuke te iritirajuće sirene koja čini mi se nije nigdje toliko iritantna nego kad je čuješ ili pritisneš u Beogradu! I ne bila kad se toliko krvnički stiska i drži dok joj oči ne ispadnu. A kao takva, ona je najmanje simbol upozorenja ili ljutnje, jer duboko u sebi krije pravi poriv i razlog te njene tolike žestine i srčanosti.

U Beogradu sigurno niko ne sjeda za volan da bi se vozao i uživao razgledajući Beograd, jer to osim u kasnim večernjim ili ranim jutarnjim satima nije ni moguće. A kada sjedne, vozač to čini vrlo često nervozan, neraspoložen, nenaspavan, iznerviran, dekocentrisan, odsutan i ozlojeđen. Sa stotinu nekih obaveza, muka i problema koji ga tište i koje mora rješavati. Koje je uostalom i krenuo rješavati. Ili ide iz kuće u kojoj ga je neko ili nešto iznerviralo ili ide na posao gdje zna da će ga neko ili nešto iznervirati. I šta drugo može osjećati i u autu nego napetost i nervozu. I kad je tako, onda se jedni drugima povazdan praktično namičemo na nišan čekajući kad će čija puška opaliti. Tj. kad će sirena označiti početak ko zna kakvog kraja… Dužina njenog trajanja sasvim precizno oslikava stepen netolerancije, dubinu ljudskog nemira i količinu nakupljenog gnjeva prema svemu i svačemu. Isto tako i stepen vozačkog idiotluka sa druge strane, koji svakako nije zanemarljiv na toj usijanoj beogradskoj kaldrmi.

Nigdje se ljudi danas u Beogradu toliko ne sreću koliko u saobraćaju njihovim automobilima. I možemo samo zamisliti koji je to dnevni broj susreta, pogleda, „upoznavanja”, kratkotrajnih druženja i rastanaka pa taman ona trajala i nekoliko usputnih sekundi. Koja je to moguća dnevna kombinatorika spoja toliko ljudi različitog statusa, karaktera, temperamenta, naravi, nivoa kulture, stila življenja, vaspitanja, zdravlja i bolesti. Ljudi i neljudi, vozača i nevozača za volanom. Tolika da ti danas automobilom možeš sresti i “upoznati” sve ono i najbolje i najgore što Beograd ljudstvom pruža, od ubice do akademika, a svima njima je zajednički element volan u ruci. Volan koji može biti i pištolj i puška i bomba. I bukvalno je pitanje svakog sekunda koji od njih može opaliti i eksplodirati… Zato vožnju u Beogradu moramo shvatiti kao nimalo bezazlenu i potencijalno veoma opasnu stvar.

Nema te psihičke dijagnoze koja u momentima beogradske vožnje ne dođe do izražaja za volanom. Nema te negativne ljudske osobine koja se u toku dana tu ne oslobodi i krene da jaše po drugima koji rijetko kad ostaju dužni na to… Nema tog saobraćajnog prekršaja koji se ne napravi, nema te nelogičnosti koja prkosi zdravoj logici u postupcima nesavjesnih i nepažljivih vozača. Nema te hrabrosti, ni ludila koji ne nađu put do hira pojedinih vozača. A, nema ni te nesposobnosti koja se ne manifestuje za volanom mnogih neukih vozača.

Imati vozačku dozvolu danas nije nikakva kvalifikacija da budeš dobar i sposoban vozač. Uostalom, Beogradom vozi bar polovina vozača koji su svoje vozačke dozvole sticali u svojim matičnim sredinama izvan i Beograda i Srbije na ko zna koje i kakve načine. I kada imamo sve to na gomili koja se zove beogradska kaldrma, šta drugo možemo očekivati nego suvi pakao na beogradskim ulicama. Lomača se pali svakog dana u periodu špica koji traje od nekih pola 4 pa sve do 6-7h. Oni koji je prežive i prođu neopsovano, neiznervirano, „neudareno“, nezagrebano, neslupano i stignu svojoj kući na vrijeme mogu smatrati da su ostvarili značajan uspjeh tog dana. Još ako su imali sreće sa parkingom tog dana i ako ih je ista blagosiljala da se parkiraju negdje blizu stana, sreća je neizbježna.

Auto u pokretu je danas u Beogradu jedan prostor u kome se veseli čovjek osjeća nekako najslobodnije, najhrabrije i najspremnije na sve. Mnogo slobodnije nego i kod kuće, nego i na poslu. Svoj na svome. Kad je u njemu, čovjek ima osjećaj da je svaki komad Beograda pod njim njegov. Jer on u suštini i jeste u nečemu svom, bez obzira gdje se auto tačno nalazilo. I u tom grmu leži taj pokvareni zec. Zašto čovjek u nečemu svom ne bi sebi dao i dozvolio sve što mu je na pameti? Auto je i neka vrsta tajne utjehe i mogućnosti da u svakom trenutku možeš pobjeći što dalje od svih i svega što u Beogradu nije tako rijedak atak na mozak.

Tih prvih mojih vozačkih godina u Beogradu, moj uzavreli i ponosni hercegovački temperament uzvraćao je na svaku moguću sirenu, pogled, psovku, čarku… Toliko žustro i srčano su se ubrzo mnogi pokajali i bježali glavom bez obzira od ćelavog ludaka sa BiH tablicama. Imao sam nultu toleranciju, a posebno mi je smetala ta sirena koja je prvenstveno bila namijenjena toj BiH registraciji koju sam nužno imao na prvom svom automobilu. Nije to slučaj samo sa BiH tablama, u Beogradu je opštepoznato da se olako ciči i pišti svima onima koji imaju neku drugu osim BG tablica. Mnogo godina i beogradskih kilometara mi je bilo potrebno da shvatim i prihvatim da je to beogradska rutina. Da je to Beograd. Da je to način življenja u njemu. Da je to nešto od čega ne možeš pobjeći i nešto što ne možeš izbjeći. Da možeš i moraš to da prihvatiš ili volan u njemu trajno ostaviš.

Ok. Pa da i zaključimo nešto i pozdravimo se se po ovoj temi. Kad se sve to pogleda iz vazduha, u principu to govori i kakav smo mi narod u suštini. S kojim stepenom kulture, poštovanja, nivoom tolerancije, strpljenja i vozačke higijene se mi uopšte nosimo. Jer, auto je okidač koji možda u samo nekoj manjoj mjeri okida i svugdje mimo auta. Ako si bahat, nestrpljiv i nekulturan za volanom, velika je vjerovatnoća da ćeš isti takav biti i izvan njega. Volan je jedan kratkotrajni manifest ljudske kulture koja u svom zbiru predstavlja peronifikaciju kulture jednog grada ili jedne države. Ne proslavljamo se mi baš po tom pitanju, ali ko je vozio po inostranstvu, našao bi možda i neku utjehu. Doduše ima i onih zemalja zbog kojih treba da se stidimo. Kad bolje razmislim, u svakom slučaju treba da se stidimo.

Izvor:Blog jednog Hercegovca u Beogradu

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име