Najradosniji hrišćanski praznik Božić u domu đakona Branislava Rajkovića u Trebinju, njegove supruge Tamare i djece Hristine i Grigorija, proslavlja se na tradicionalan način, a oni su mu dali i svoj “pečat” kako bi bio poseban, s obzirom na to da je Tamara rodom iz Vojvodine, a Branislav je Hercegovac.

Vožnja kočijama

Skoro dvije decenije proveli su u Vojvodini, a deceniju su u Hercegovini i, kako sami kažu, uskladila ih je međusobna ljubav, ali i ljubav prema sličnim stvarima i estetici. 

– Sve od ličnog i različitog što nam se sviđalo, postalo je naše i zajedničko, a slično je i s proslavljanjem Božića – kaže Branislav na početku razgovora.

Božić je za Tamaru i Branislava posebno značajan i jer su se jedne godine u pretprazničnim danima u Bačkoj Topoli upoznali. Prisjećaju se da su se, zajedno s prijateljima, u crkvenom horu pripremali za božićnu liturgiju, a na Badnji dan na kočijama koje su vukli konji obilazili su grad, igrali i pjevali.

Život svih nas, navodi đakon Rajković, praznike u njemu, pa i način obilježavanja Božića, osim naslijeđa i predanja, u velikoj mjeri određuju vrijeme i prostor u kojem živimo.

– Božić u našoj porodici trostruko je određen. Prije svega, božićnim bogosluženjima – liturgijom u našoj crkvenoj zajednici, a uz to i nekim opštehrišćanskim naslijeđem kojim proživljavamo sami inicijalni događaj rođenja Hristovog, dočaravajući u izvjesnoj mjeri taj originalni ambijent i slijed stvari, poput prostiranja slame, čitanja i prepričavanja jevanđeoskog opisa, a što prenosimo i u svoju porodičnu atmosferu.

Tu unosimo i porodično i narodno naslijeđe proslavljanja praznika. Spremamo česnicu i, moleći se zajedno, na njoj palimo više uvezanih svijeća, a sve ukrašavamo bršljanom – govori Rajković.

Svemu dodaju i svoj sadašnji, porodični i lični doživljaj, svečanim božićnim ručkom, uz obavezno fotografiranje.

Svečani ton

– Pogotovo danas, kada ni neka naročita hrana, ni poslastice, pa ni naročito društvo, nažalost, ne izdvajaju praznične od ostalih dana, estetika, fotografisanje i svečani ton koji time postižemo čine naše praznike izuzetnim i pamćenim – pojašnjava Rajković. 

Branislav i Tamara nastoje u svoje običaje uključiti i djecu.

– Još su mali za neka zaduženja, pa Hristina učestvuje u zajedničkom dekorisanju i pripremanju jednostavnije hrane, a Grigorije sve posmatra i zabavlja nas svojim umiljavanjem – uz osmijeh govori Rajković.

Na trpezi i šnenokle

– U porodici u kojoj sam odrasla za Božić spremali smo nešto od mesa i domaću supu. Od tradicionalnih jela volimo pripremati ili cicvaru ili neku našu kombinaciju izljevače, prijesnaca i lojanice. Što se poslastica tiče, iako nije naročito vezano za Božić, pogotovo ne za Hercegovinu, nego više za Vojvodinu, Branislav voli da pripremimo šnenokle. Tu je i česnica, simbol božićne trpeze – kazala nam je Tamara. 

Radost dijele s prijateljima

Božić je povod i za susrete s rodbinom, prijateljima i komšijama. 

– Gdje god smo živjeli, Božić nismo dočekivali sami. Što se tiče prijatelja drugih nacionalnosti i vjeroispovijesti, u Mostaru je to postalo svojevrsni običaj – kafa i čaj uz božićne kolače ili bajramsku baklavu. U Trebinju imamo mnogo komšija s kojima se redovno družimo – naveo je Rajković.

(Avaz)