Naslovna Hercegovina „DVA RIBARA“ – NAJSTARIJA KAFANA U HERCEGOVINI: „Kod Kosića“ se uvijek poštovao...

„DVA RIBARA“ – NAJSTARIJA KAFANA U HERCEGOVINI: „Kod Kosića“ se uvijek poštovao čovjek

0

Kafana „Dva ribara“ ili Trebinjcima poznatija kao „Kod Kosića“, sa 113 godina dugom tradicijom, najstarija je kafana u Trebinju, ali i u cijeloj Istočnoj Hercegovini. U prohujalim vremenima svjedočila je i Prvom i Drugom svjetskom, ali i Odbrambeno-otadžbinskom ratu i opstala uprkos svim nedaćama koje su je zadesile, ali i sve većoj konkurenciji na tržištu.

Prvo vinsko veče kod Kosića, nezaboravan doživljj.JPG (367 KB)

Prvo vinsko veče kod Kosića, nezaboravan doživljaj

Kameni prag na ulazu odavno je promijenio oblik, ali i dalje stoji kao nijemi svjedok sreće, tuge i sudbina ogromnog broja ljudi koji su prešli preko njega u želji da osjete djelić njene atmosfere jer, gdje god da su odlazili, Trebinjci su pričali o njoj. Bila je i ostala orijentir generacijama Trebinjaca u svakodnevnom razgovoru, ali i često pominjana po izvrsno spremljenim giricama.

Kafana „Dva ribara“ je za više od jednog vijeka uspjela zadržati prepoznatljiv enterijer i sačuvati imidž mjesta koje treba obići.

Danas, unutrašnjost kao da smo u nekom našem starom filmu, karirani stolnjaci i paravani na prozorima koji oslikavaju vrijeme kad se družilo, zabavljalo i živjelo punim plućima. Na zidovima stare fotografije kao podsjetnik na prošla vremena, prijateljstva i događaje. Nemoguće je da se ne zapitate, šta li su sve ovi zidovi sakrili duboko u svoje pore, koliko ljudskih sudbina, sreće, tuge, smijeha, suza, govora…

IMG-c7153de5bebe13af96affe6835f9432b-V.jpg (416 KB)

Kameni prag, svjedok minulih decenija

U bašti „kod Kosića“ nailazimo na mladog gazdu, osamnaestogodišnjeg Jovana Kosića koji je, nakon smrti svog oca Dragana, preuzeo porodični posao. Srdačan, nasmijan i djetinje srećan što je bio u mogućnosti da produži vijek kafani koja traje 113 godina, pokazuje nam fotografije na kojima je zabilježena istorija kako „Dva ribara“ tako i porodična. Kosići već generacijama žive na početku Hrupjela. Jovan je završio srednju ugostiteljsku školu i, kako kaže, spreman je da nastavi porodičnu tradiciju i posebno ističe kako bi bio najsrećniji da je mogao još da uči od oca, kako posao tako i istoriju svoje porodice i kafane. Jer, neminovno je da kafana koja traje više od jednog vijeka ima bogatu istoriju.

Dragan Kosić.jpg (461 KB)

Dragan Kosić

„Moj prađed Jovan, po kome sam dobio ime, osnovao je ovu kafanu 1909. godine kad se vratio iz Amerike, gdje je radio u rudniku. Ovdje se tradicionalno uvijek služila riba, kako riječna tako i morska po koju su moj prađed i đed išli na dubrovačku pijacu. Sad sam i ja nastavio njihovim stopama. Đed Rajko i baba Anka su vodili kafanu do 1987. godine kad ju je preuzeo moj otac, a prije nešto više od pola godine ja“, kaže Jovan uz napomenu da je zaštitni znak ovog objekta domaće vino i rakija loza, koje će, ove godine, on praviti.

Saveta i Jovan Kosić.jpg (360 KB)

Saveta i Jovan Kosić

Kako Jovan navodi, kafana ima standardne goste koji godinama dolaze i skoro su kao članovi porodice. Jedan od njih, Danilo Adžović, Trebinjac koji je dugo živio u Beogradu, rado se sjeća dana kad je odlazio u ovu kafanu, rado se sjeća nekadašnjeg Trebinja, prijatelja, a najradije druženja uz pjesmu i čašicu dobre hercegovačke loze.

Danilo, koji se nakon odlaska u penziju vratio u svoje rodno Trebinje, ističe da nema dileme da li je kafana „kod Kosića“ najstarija, ne samo u Trebinju nego i u cijeloj Istočnoj Hercegovini.

„Ova kafana je ustanovljena 1909. godine, kad se Jovan Kosić vratio iz Amerike. Jedno izvjesno vrijeme su tu radili on i njegova žena Saveta, koja je preuzela kafanu nakon što je on umro. Saveta je vodila dok njihov sin Rajko nije dovoljno porastao da preuzme posao. Međutim, čak i tada je Saveta bila prisutna, uvijek bi ispred radnje sjedila u jednoj pletenoj fotelji“, nostalgično se prisjeća Danilo Adžović, uz blagi uzdah, ali i želju da što vjernije prenese svoja sjećanja i dočara atmosferu koja je vladala tih godina u Trebinju.

Bili su stalni gosti i Kod Kosića.jpg (339 KB)

Bili su stalni gosti i Kod Kosića

„Rajko Kosić je bio 1910. godište. Moram da kažem da je bio interesantan čovjek, imao je malo šprahfeler pri govoru. Bio je prva generacija trebinjske niže Gimnazije, ali mu škola nije išla najbolje. Međutim, bio je veoma vrijedan, nikad nije radio po principu od danas do sutra i tako je i nabavljao piće i sve što je bilo potrebno za kafanu. Nije mu bilo teško da ode u Dubrovnik po girice i podijeli ih po stolovima gostima. Tako je radio. Sjećam se, za Badnji dan, njegova žena Anka i ćerka Vesna bi napravile bakalar i donijele stalnim gostima za sto. Znao je kako da zadrži gosta i svako ko je jednom ušao kod njega u kafanu došao bi opet. Bio sam svjedok kad je jedan Trebinjac, Drago Stanković popularni Bajica, otvorio Tavernu, sada Andergraund. Napravio je revoluciju u Trebinju sa ledom i ledomatima. Rajko Kosić je došao da vidi kako to izgleda, a ja sam tad radio u šanku. Sjećam se da je tad rekao Dragu – Slušaj, ako misliš da za dvije godine vratiš sve što si uložio odmah zatvori, ovo treba da radi dugo i treba da živiš bolje od prosjeka. Međutim, Drago je poslije otvorio među prvima, ako ne i prvi, još popularniju kafanu u Starom gradu – čuvenu pod imenom ‘Bajica’“, prisjeća se Danilo i kaže da je nesreća srpskog naroda što tradiciju ne priznaje i nema kontinuitet.

A na priču Danila Adžovića se nadovezuje njegov prijatelj i stalni gost „kod Kosića“, ugledni trebinjski fotograf Zoran Tadić, prisjećajući se kako je, čini se odjednom, generaciju njegovog oca zamijenila njegova generacija, a kako su uvijek bili društvo koje je voljelo zapjevati znale su i pepeljare, tad limene, da lete kad ih pjesma pogodi.

Dule Bokić, Dragan Kosić, Danilo Adžović i Zoran Tadić.jpg (302 KB)

Dule Bokić, Dragan Kosić, Danilo Adžović i Zoran Tadić

„Moj otac Neđo Tadić i Rajko Kosić su bili prijatelji i poslije Drugog svjetskog rata moj otac je osnovao fotografsku radnju, a Rajko počeo da vodi kafanu. Danilo (Sikimić) mi je pričao kako se dalo ime kafani. Rajko nije htio da vodi kafanu. Međutim, poručili su mu da u socijalizmu niko ne može da bude bez posla, ili će da radi ili u zatvor, i tako je on počeo da se bavi tim poslom. U toku Drugog svjetskog rata su u kafanu dolazili i partizani. E sad, kad je trebalo dati ime kafani, dugo se razmišljalo i odlučio se za ‘Dva ribara’ jer su svi bili ribari (Neđo Tadić, Rajko Kosić i Danilo Sikimić), a Danilo (Sikimić) je bio i predsjednik Udruženja ribara, a svaki veći grad je imao ‘Dva ribara’. Kafana ima stalne goste, ali oduvijek su gosti bili različitog socijalnog statusa, od gradonačelnika u ono vrijeme do radnika, svi su nalazili svoje mjesto tu. ‘Kod Kosića’ je bilo popularno mjesto, bilo je finog druženja, radosti, dobrog pršuta, paradajza, sira, kapule…“.

IMG-77679512fb6c482ba89551b6e0bd2b1b-V.jpg (461 KB)

Anka i Rajko Kosić

„’Dva ribara’ je jedinstvena kafana koja je umnogome ista kao i kad je otvorena. Istina, osavremenjena je strujom, bio je jedan malo veći zahvat zbog mokrih čvorova i bašta je malo proširena. Ono što je oduvijek isto je to da se kafana sastoji iz dva dijela, separea i prvog dijela gdje je šank ili kelneraj kako se nekada zvao. Specifično je što je radila dvokratno – otvarala se ujutru i radila do 14 časova, a onda je u 17 časova nastavljala sa radom i nikad nije radila dugo. U pauzi od 14 do 17 časova odmarale su i gazde i gosti. Zapravo, kafana se punila tri puta dnevno. Ujutru dođu prvi gosti na kafu ili rakiju, a onda prijepodne dođe neko društvo da popije nešto pred ručak, a popodne je dolazilo društvo pa su se igrale karte, sportski, ali se znao red“, prisjeća se Danilo, a kroz osmijeh vječitog boema.

______________________________________________________

Žiri odlučuje koje je vino najbolje.JPG (385 KB)

Žiri odlučuje koje je vino najbolje

VINSKE VEČERI

„Rajka je bog dao za trgovinu, kao i njegovog sina Dragana. Kad je Dragan vodio kafanu, održavale su se vinske večeri i to je bilo veoma interesantno. Tu nije bila nijedna zvanična vinarija. Ljudi su za sebe pravili vina i donosili bi ga tu da se ne zna čije je. Bilo je nadmetanje ko će napraviti bolju etiketu pa je tako moj pokojni kum vino nazvao landras, po sorti svinje. Divne dane i noći smo provodili tamo“, sjetno će Danilo.

Vaso Glogovac, pobjednik prve vinske večeri sa prijateljima Mimom Pidžulom i Ilijom Šarencem.JPG (396 KB)

Vaso Glogovac, pobjednik prve vinske večeri sa prijateljima Milanom Pidžulom i Ilijom Šarencem

_______________________________________________________

 

„Jovan Kosić je bio u odboru za osvještanje Saborne crkve, kao i moj djed. Kad se vratio iz Amerike kupio je kuću od nekih Kusturica, tu je kafana, a kasnije su je dorađivali. Kafana je doživjela jako malo promjena. Čini mi se da je šank bio drugačije postavljen, a toalet je ranije bio iza kuće. Tu sam dolazio i kao dijete sa ocem“, nadovezuje se na Danilova sjećanja Zoran Tadić, koji i danas često navrati „kod Kosića“.

„Kod Kosića je bilo konstantno društvo, od zanatlija do profesora, doktora, inžinjera. U Trebinju se uvijek poštovao čovjek, bilo je bitno da je pošten i kafanski vaspitan. Ima jedna koja je bila imanentna svim Trebinjcima, a ima nas na kugli zemaljskoj svuda, ne računa se da si bio u Trebinju ako nisi svratio kod Kosića u kafanu i kod Tadića u fotografsku radnju“, priča Adžović i kaže kako je trebinjska tradicija bila da se u toku dana zapjevaju dalmatinske, starogradske, međugradske, italijanske pjesme, a tog je bilo i „kod Kosića“.

Danilo Adžović je posjećivao ‘Dva ribara’ kad god je bio u Trebinju i zato ističe da je veliki problem to što u Trebinju ni na koji način nije prikazano i pokazano da je ovo najstarija kafana u gradu.

______________________________________________________

„GDJE JE MIŠO“?

„Ima jedna anegdota. Kad je Rajko Kosić vidio da je boem i glumac-amater Mišo I. popio više nego što može, rekao nam je da pripazimo kafanu. Sjeo je Miša na motor iza sebe i rekao – Drž’ se Mišo i nagario Mišovoj kući, u Pridvorce. U jednom momentu je osjetio kao dvije štange preletele i ništa on, nastavio. Kad je došao pred Mišovu kuću, siđe, a Miša nema. Njemu u glavu one štange, to je Mišo, te vozi nazad i traži gdje je je izgubio Miša“, priča kroz osmijeh Danilo Adžović.

_______________________________________________________

„Postoje gradovi koji drže do kafana, recimo San Francisko ima restoran Tadić gril iz 1849.godine, ali se on i danas zove isto. Sasvim sigurno se osavremenio, ali su rebarca na američki način, na roštilju sa premazom i dalje glavni specijalitet. Uopšte nisam protiv novih tipova kafana, restorana, picerija, ali nemojmo kvariti ono što je autentično jer je to duh Trebinja“.

Kafana rad nije prekidala ni u vrijeme ratova, ali je radila pod određenim uslovima, kao i sve u gradu. Kako kaže Danilo, a to su mu nekad pričale stare kafedžije, za vrijeme Italijana je bilo lakše raditi, dok su Njemci bili mnogo oštriji, ali, srećom, nisu dugo bili tu.

Dragan Kosić, Anka Kosić, Jovo Kovačina, stoji Jovica Tešanović.jpg (415 KB)

Dragan Kosić, Anka Kosić, Jovo Kovačina, stoji Jovica Tešanović

Jovan Kosić se bori da očuva svoju đedovinu, održi kafanu, zadrži njen duh i da poseban pečat ovom objektu kako bi bio konkurencija ugostiteljskim objektima novog doba. Poželimo mu sreću jer, iako su došla neka druga vremena, iako se stil života mijenja, postoje stvari koje moramo da poštujemo, a neminovno je da kafana koja u jednoj porodici traje 113 godina tj. četiri generacija zaslužuje veliko poštovanje i Trebinja i Trebinjaca.

Izvor: Radio Trebinje

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

×